Nevena Stanisavljević
- Film je rađen po stvarnom liku. Ko je Ostoja?
-
Ostoja je samo uzet kao motiv kao stvaran lik,
nije reč o dokumentarnom filmu. Dosta je istraživano o njemu, išli smo na lokacije
na mesta gde je on živeo, pričali smo s ljudima koji su ga poznavali i s onima koji se sada bave prevozom klavira, kako bi dobili što više informacija.
Naravno sve je upakovano u jednu filmsku priču koja može da bude gledljiva i
zanimljiva. Ostoja je jedna urbana legenda Beograda i građani ga pamte po nekim
karakteristikama s obzirom na posao koji radi. U ovoj priči bila je ideja da se
kroz Ostojin posao prikažu životi porodice različitih slojeva.
- Čija je ideja bila da se napravi ova drama?
-
To je bila Sandrina ideja, ona je neko ko studira u inostranstvu i želi da se bavi temama iz zemlje odakle potiče. To je
dosta zanimljivo i izazovno za svakog reditelja. Godinu dana smo radili na scenariju,
pisala ga je rediteljka filma Maša Klark, a kasnije smo ušli u
realizaciju samog filma.
- Kako je došlo do saradnje između Vas i rediteljke Sandre Mitrović?
-
Sandra i ja smo školske drugarice, tako se
znamo, a onda kada smo odabrale svoje profesije, ona kao reditelj i ja kao producent, spojili smo lepo i korisno i tako smo otpočele zajedničku saradnju. Počele smo
da radimo na njenom prvom filmu koji je bio njen dimplomski rad na fakultetu, kasnije
se saradnja nastavila.
- U filmu se pojavljuju mladi glumci poput Dragana Sekulića koji tumači lik Šabana. Kako je bilo raditi sa njima?
-
Veoma zanimljivo,
imali smo naravno kasting,gde je rediteljka odabrala ko će da tumači ulogu Šabana. On je
vrlo talentovan, otvoren i mislim da je
ovo bilo veliko iskustvo, kako za njega, tako i za ostatak glumačke ekipe. A veliki je izazov
bio i za Sandru kao rediteljku, koja dolazi iz druge sredine, susreće se sa mladim glumcima i sa onim već dosta ostvarenim.
- Mislite li da su mladi glumci dovoljno zastupljeni kod nas na filmu i da li im se daju prilike?
-
Mislim da jeste i da je to sada u trendu, treba svima da se daje prilika za početak,
prvo ovako studentski na kratkometražnim filmovima, onda to prelazi u
serije i dugometražne filmove, za koje se nadam da će ih biti više. Uvek može više i uvek može bolje.
Nažalost, ljudi sada odlaze u inostranstvo gde mogu da pokažu to što znaju s obzirom na
to da sigurno ima jedne od najboljih škola glume, ali koliko to dopušta kultura i tržište
da se mladim glumcima pruži prilika i podrška.
- Kako bi moglo da se poboljša?
-
Smatram da to
sa moje producentske strane poboljšava budžete kulture na nekom višem nivou i da bismo mogli da damo svima priliku,
jer čim budu veća sredstva, ljudi će više raditi. Nama kulture i talenta ne
manjka, ali tih nekih sredstava uvek.
- Ovaj film bio je prikazan na festivalima u Argentini i Novom Zelandu. Kako je publika tamo reagovala?
-
Na svim tim festivalima je Sandra, a ja
sam ovde. Uvek se nekako i mi sami čudimo novim reakcijama publike, negde je humor
sličan. Ja sam večeras prvi put imala priliku da vidim kako reaguje naša publika i da
negde uporedim sa tim reakcijama kako reaguje publika tamo. Mislim da taj neki duh
i energiju verujem da svi ljudi prepoznaju isto. Film je
prikazan na raznim festivalima,
osvojili smo i nekoliko nagrada, izdvojila bih na Rolajlandu za najbolji scenario
i dva puta za najbolji strani kratki film u San Dijegu i u Meksiku na festivalu.
- Parola ovogodišnjeg Filmskog fronta je “No signal”, misleći na to da kako kultura sve teže dolazi do publike. Gde i kada je nastao taj problem?
-
Mislim da je to upravo onaj problem s
finasijama koji sam već spomenula. Kada se bude to sredilo, onda ni vi nećete imati probleme prilikom održavanja ovakvog festivala.
- Šta Vi radite kada nemate signal?
Trudim se da prespojim kablove pa da
ga nađem.
Нема коментара:
Постави коментар